1. Vrste površinskog tretmana:
Površinski tretman je proces formiranja pokrivajućeg sloja na površini obradka određenom metodom. Svrha mu je da površinu proizvoda podariti prekrasnim antikorozijnim efektima. Metode površinskog tretmana pripisuju se sljedećim metodama:
1. Elektroplating: Uroni dio koji će biti elektroplatiran u vodnu otopinu koja sadrži metalni spoj koji treba taložiti, te proći električnu struju kroz otopinu za oplatu kako bi se precipitirao i deponirao elektroplatirani metal na dijelu. Opće elektroplatiranje uključuje pocinjavanje, bakra, nikla, hroma, slivine bakra i nikla itd., a ponekad su uključene i pocrnjenje (plava), fosfatiranje itd.
2. Vruće-dip galvaniziranje: Radi se uranjanjem dijelova ugljičnog čelika u kupku koja topi cink s temperaturom od oko 510°C. Rezultat toga je da sliva željeza-cinka na površini čelika postupno postaje pasivni cink na izvanjšoj površini proizvoda. Aluminiranje toplog umaka je sličan proces.
3. Mehanička oplata: Na površinu proizvoda udare čestice platiranog metala, a premaza je hladna zavarena na površinu proizvoda.
2. Kontrola kvaliteta:
Kvalitet elektroplatinga mjeri se prvenstveno njegovim otporom na koroziju, a slijedi izgled. Otpornost na koroziju je da imitira radnu sredinu proizvoda, postavi ga kao testno stanje, i izvrši test korozije na njemu. Kvalitet elektroplating proizvoda kontrolira se sljedećim aspektima:
1. Izgled:
Površina proizvoda nije dozvoljena da ima lokalnu neometanu, spaljenu, grubu, tupu, ljuštenje, korice i očigledne tragove, jamu od pinhole, crnu oplatu za šljaku, labav pasivacioni film, pucanje, ljuštenje i ozbiljna oštećenja nisu dozvoljeni. Tragovi pasivnosti.
2. Debljina premasa:
Operativni život pričvršćivača u korozivnoj atmosferi je proporcionalan debljini premaza. Opća preporučena debljina ekonomičnog elektroplating premala je 0.00015in ~ 0.0005in (4 ~ 12um).
Vruće-dip galvanizira: standardna prosječna debljina je 54 um (43 um za promjer ≤ 3/8), a minimalna debljina je 43 um (37 um za promjer ≤ 3/8).
3. Distribucija preliva:
Uz različite metode taloživanja, način na koji se premaz skuplja na površini priččnjivača je također drugačiji. Tokom elektroplatinga, premazivanje metala nije u uniformno taloženo na perifernom rubu, a deblje premazivanje se dobija na uglovima. U navojnom dijelu pričvivača, najdublji premaz se nalazi na grbu navoja, postupno se razrijeđuje duž boka navoja, a najtanji talog je na dnu nita, dok je galvaniziranje vrućeg umaka upravo suprotno, deblje premaz se taloži na unutrašnjim uglovima i na dnu niti, mehanička oplata teži talogu istog metala kao i oplata toplog umaka, ali je glatkija i ima mnogo jednoličniju debljinu preko cijele površine.
4. Embritlment vodika:
Tokom obrade i rukovanja pričvivačima, posebno tokom kiseonika i alkalnog čišćenja prije oplate i naknadnog elektroplatiranja, površina apsorbira atome vodika, a taložni metalni sloj zatim zamke vodik. Kada je pričvršćivač zategnut, vodik se vija prema najnapetijim dijelovima, uzrokujući da se pritisak nakupi izvan jačine baznog metala i proizvodi mikroskopske površinske pukotine. Vodik je posebno aktivan i brzo ulazi u novoformiranu fisuru. Ovaj ciklus pritiska-rupture-penetracije se nastavlja sve dok se pričštivač ne slomi. Obično se javlja u roku od nekoliko sati nakon prve aplikacije stresa.
Da bi se eliminisala opasnost od embritlacijom vodika, pričvi su toplotno pečeni što je prije moguće nakon oplate kako bi se omogućilo da vodik izlije iz premaza, tipično na 375-4000F (176-190C) 3-24 sata.
Pošto je mehaničko galvaniziranje neelektroliti, to praktično eliminira prijetnju embritlacijom vodika. Osim toga, zbog inženjerskih standarda, zabranjeno je umočavanje usijanih galvaniza pričizma s tvrdoće većom od HRC35 (Imperial Gr8, metrički 10,9 i više). Stoga se embritlacija vodika rijetko javlja u vrućim umočavačima.
5. Prianjanje:
Odseci ili zabadaj nos sa cvrstim vrhom i znatan pritisak. Ako se, ispred vrha oštrice, premaz oguli u pahuljicama ili kožama, izlažeći bazni metal, prianjanje se smatra nedostatnim.
